Jedan od najstarijih plavsko-gusinjskih i crnogorskih planinara Zuvdija Zuvdo Barjaktarević (71), predsjednik Planinarskog kluba „Prokletije”, entuzijasta je i strastveni zaljubljenik u prirodu i njene ljepote. Ljubav prema planini je osjetio tek pošto je zagazio duboko u petu deceniju života i od tada za 25 godina bavljenja planinarstvom, prokrstario je sve planine Crne Gore i dobar dio onih u regionu i šire i ispeo se na njihove najvisočije kote.
Pohodio je i Olimp i Musali, obišao skoro pola Evrope, više puta i na studijskim putovanjima, dobar dio Amerike i mnoge stvari vidio i iskusio ali je, kaže, u planini našao sebe, ono što nije mogao naći nigdje drugo.
„U planini sam našao ono što sam u gradu izgubio”, ponovio je misao koju je i sam čuo i razumio, zapravo doživio...
Ističe da je završetkom više ugostiteljske škole i zaposlenjem u hotelu „Plavsko jezero”, počelo njegovo interesovanje za planinu. Tu u hotelu su se desili prvi susreti s planinarima. Kao upravnik je organizovao pohode, a onda i sam počeo da učestvuje u njima.
– Iako sam rođeni Plavljanin, prvi susret s planinom imao sam u Grebajama, kada sam primicao pedesetoj godini, u samom podnožju Prokletija. Bio sam u društvu s Omerom Lalićem, tadašnjim predsjednikom opštine i Rifatom Mulićem, načelnikom tadašnjeg SUP-a u Plavu. Pozvali su me jednog dana da odemo malo do Grebaja, ali kad sam osmotrio stijene, nije me baš oduševio poziv. Ali, malo pomalo, odem jednom, drugi put, nešto se u meni naglo prelomi i zavolim planinu. Vežem se za nju do današnjih dana. Sad bez nje ne mogu. Počnem polako po tim vrhovima, stazama, koje smo po mogućnosti i održavali - krčili, obilježavali staze, čistili… Ne volim kad čujem kako je planinarenje počelo od ovog ili onog, uvijek je bilo nekoga prije. Prije mene i mog društva u planinarenju bili su Radonja Šekularc i Zijo Ibrahimagić, koji su sa svojim drugarima, većinom sa strane, tabali staze planine, ali su mogli da planinare samo na crnogorskom prostoru Prokletija. Tada se nije smjelo prići granici. Mi sad možemo i cijelim Prokletijama, naravno uz određenu proceduru – priča Barjaktarević.
U samom početku planinarenja bio je, kaže, član gusinjskog društva „Maja Karanfil”, u kojem je jedan od aktivnijih bio i Mićo Praščević, Mehmed Hadžialjević, a kasnije su se priključivali i planinari iz Podgorice – Mijo Kovačević, predsjednik Planinarskog saveza Crne Gore, Ratko Popović i drugi. Veliki doprinos planinarstvu na našem prostoru dao je i daje beogradski PK „Radnički” koji u Grebajama ima i svoj Planinarski dom.
– Jedan preokret u našem planinarenju desio se 2005. godine kada smo organizovali penjanje na vrh „Maja Jezerce” (2694 mnv), na koji do tada niko nije smio otići zbog prelaska granice i nije penjan od 1936. godine. U to vrijeme na inicijativu tih mojih drugara je osnovan PK „Prokletije”, gdje su mene izabrali za predsjednika. Tada smo dobili potrebna odobrenja i otišli, takoreći u nepoznato. Nije bilo puta, da ne pričamo o markaciji, nijesmo znali tačno kuda i kako. Počeli smo da lutamo i tražimo prolaze. Bilo nas je oko 60 među kojima i dvojica Albanaca iz Vusanja. Trebalo je da njih dvojica donekle poznaju prolaz, ali se ispostavilo da baš i ne znaju. Naprijed su krenuli zajedno sa mojim sinom, uz moju brigu šta će se desiti. Srećom, ugledali su neki prolaz i prvi se popeli na sami vrh, a onda i mi za njima. Vratili smo se okolo, ponovo uz velike probleme iz istog razloga. Tada po prvi put planinarili smo van granice. Vremenom, zapažaju se i neke značajne promjene u planini, poput sniježnih smetova – lednika, kao kod jezercadi u podnožju Jezerskog vrha. Nestali su prije nekoliko godina. A, u ovakvim razgovorima još dosta njih me pita koji dio Prokletija, naš ili albanski je interesantniji – ljepši, a svima poručujem da su Prokletije cjelina interesantna na svakom mjestu. Razlika je što naš dio ima raznovrsniju i bogatiju floru i faunu, dakle više zelenila – šume, bilja i ljekobilja, šumskog voća, te endemičnih vrsta, čak oko 350, pa se može nazvati najvećom botaničkom baštom, dok kod njih sve to izgleda puno surovije – ističe Barjaktarević.
Ipak, naš sagovornik je ispričao da na planinarenju nije uvijek sve idilično. Planinari dožive i dosta nezgoda. Tako je i Barjaktarević doživio sniježni utrg (usov) ispod samog vrha Maja Rosit (2524 mnv), 2011. godine. Nosio ga je oko 200 metara, zajedno sa Ramizom Redžematovićem. Barjaktarević kaže da ništa za sebe nije znao, dok je Redžematović bio svjestan. To mu je ostao ujedno i najmiliji i najljepši dan u životu.
Ocijenili su njegovi drugari da ga je spasio ranac koji mu je bio na leđima, s koje strane ga je usov i udario i od tog momenta za sebe više ništa nije znao dok ga nijesu osvijestili.
– Vjerovatno, kako su mi rekli ti drugari, spasio me je taj ranac jer mi je glava bila na njemu kao na jastuku i lice iznad snijega te se nijesam ugušio, ali kad se ima sreće i u takvim slučajevima se ostaje u životu – ispričao je Barjaktarević.
N. VUJAČIĆ


Neophodan osmišljen plan aktivnosti

Barjaktarević smatra da mora postojati program rada planinarskih klubova, koje sadržaje treba organizovati, koji su pohodi i na kojim planinama i pravcima planirani i toga se strogo treba pridržavati.
– Posebno bih skrenuo pažnju ugostiteljima. Nerijetko sam bio svjedok vrlo drskog, pa i bezobraznog ponašanja ugostitelja u prihvatu i komunikaciji s planinarima. Ne smije jedini cilj biti zarada, već treba udovoljiti gostu, da bi on ponovo došao. Gledao sam svojim očima kako kafedžije dozvoljavaju lokalnim besposličarima da galame i stvaraju buku i gužvu, a to je daleko od adekvatnih uslova za odmor gostiju, koji su platili i hranu i boravak. Bahatost i odsustvo gostoprimstva samo mogu gosta otjerati – opominje Barjaktarević.


Opštine imaju obavezu

– Planinama se mora posvetiti viša pažnja i to na državnom nivou. Zato, upućujem kritiku, jer se baš ne preduzima sve što je potrebno da bi i planina i planinari bili zaštićeni i bezbjedni. Takođe, dobro znamo da se od planine i planinarenja može fino zaraditi. Tu su vodiči, prevoz, hrana, noćenja, ugostiteljstvo, a sve to pospješuje turizam. Mora se povesti računa o tome. Smatram da je na opštinama najveća obaveza. One u saradnji sa planinarskim savezom treba da iniciraju kurseve za planinare, da imamo licencirane vodiče, a ne da, kako kome padne na pamet, hajde u planinu, pa šta bude. Planinar najprije mora da zna kako da korača planinom, sa kojom opremom, kako da je koristi, da se ponaša, da nauči kako da preživljava u planini za ne daj bože, da voli planinu i da je čuva. Prirodi ne smije da prkosi jer njene ćudi su nepredvidive i život za dlaku ode – upozorio je Barjaktarević.


Opštine imaju obavezu

– Planinama se mora posvetiti viša pažnja i to na državnom nivou. Zato, upućujem kritiku, jer se baš ne preduzima sve što je potrebno da bi i planina i planinari bili zaštićeni i bezbjedni. Takođe, dobro znamo da se od planine i planinarenja može fino zaraditi. Tu su vodiči, prevoz, hrana, noćenja, ugostiteljstvo, a sve to pospješuje turizam. Mora se povesti računa o tome. Smatram da je na opštinama najveća obaveza. One u saradnji sa planinarskim savezom treba da iniciraju kurseve za planinare, da imamo licencirane vodiče, a ne da, kako kome padne na pamet, hajde u planinu, pa šta bude. Planinar najprije mora da zna kako da korača planinom, sa kojom opremom, kako da je koristi, da se ponaša, da nauči kako da preživljava u planini za ne daj bože, da voli planinu i da je čuva. Prirodi ne smije da prkosi jer njene ćudi su nepredvidive i život za dlaku ode – upozorio je Barjaktarević.